Početkom XIX veka vlast u Srbiji uzurpiraše četiri dahije. Počeše samovoljno vladati i namete uvećavati i izmišljati. Sloboda govora, izražavanja, javna okupljanja bila su strogo zabranjena. U slučaju neposlušnosti i glava je letela s ramena. No odabrana grupa odlučila je da svoja prava i prava budućih pokolenja životom odbrane. Naši preci su odlučili da ne robuju bahatom, korumpiranom, neprosvećenom sistemu i odlučno stali u zaštitu demohrišćanskih vrednosti i osnovnih ljudskih prava.
Borba za punu slobodu i uživanje osnovnih prava čoveka trajala je gotovo čitav vek, svojim čojstvom i junaštvom naši preci su nam omogućili pravo na život. Danas smo zaboravili borbu i zasluge naših predaka, jer da nismo ne bi 25% građana na vlast za sendvič doveli bahati, korumpirani, činovnički, vlastodržački režim. Nisu nedužni ni preostali građani koji su apatično klimali glavom i dobrovoljnim nedelanjem sami sebi stavili okove oko ruku i nogu, dajući do znanja da im sloboda ništa ne znači. Zar smo se zaista pretvorili u društvo koje odbacuje svoja osnovna prava, jer šta će nam ionako će ih neko kršiti. Pa kršili su ih i našim precima, ali oni nisu odustajali, imali su ideju, i ta ideja je imala cilj. Danas smo izgubili cilj, a posledica toga je nepregledno groblje ideja, koje nisu imale priliku ni da zažive.
Poslednjih dana javilo se svetlo na kraju tunela. Građani Srbije su rešili da podignu glavu iz peska, odlučili su da kažu odlučno NE bahatoj, neprosvećenoj, korumpiranoj birokratskoj vlasti. Vladajuća stranka i njene koalicione sestrice odlučile su da povećaju akcize na gorivo kako bi dovršili svoju nelegalnu gradnju na Kopaoniku, kako bi direktor puteva mogao da popije još koju čašu, kako bi novi ministar finansija kupio još koji stan u Bugarskoj, kako bi Vesić izgradio još koju fontanu i da ne nabrajam dalje. I zaista je lepo videti tu energiju, tu odlučnost građana da povuku ručnu na putu ka ambisu. Kako ne bismo samo stajali ukopani na nizbrdici s povučenom ručnom, potrebno je agilnije delanje građana. Pa gde smo bili kad su dovođeni partijski vojnici s kupljenim diplomama da odlučuju o našoj sudbini? Gde smo bili kad je za miistra za socijalna pitanja postavljen čovek nepoznate osnovne i srednje škole, s doktoratom Megatrenda koji je bio taksista guvernerki, pa je sebe proglasio za finansistom? Gde smo bili kad je eks gradonačelnik Beograda srušio celu ulicu, gde smo sad kad je došao na mestu ministra, gde će mu biti kraj rušenja? Gde smo bili kad je Vulin postao ministar vojni, da li je upošte prošao on psihički test? Gde smo bili kad su poslanici većine opstruisali rad Parlamenta, kako se ne bi donosili zakoni u interesu građana? Gde smo bili kad je Marijan Rističević vređao i muško i žensko i sve intelektualno u Domu Narodne Skupštine? Gde smo bili kad je naprednjački huliganski vod davio novinare? Gde smo bili kad je isti taj vod tukao neistomišljenike prilikom lokalnih izbora? Gde smo bili kad su onemogućili našim mladim rukometašicama odlazak na šampionat? Gde smo bili kad je premijerka bahato odbila pregovore s malinarima, kako bi se samo određene grupe bliske njoj i predsedniku države bogatile na uštrab namučenih seljaka? Gde smo kad predsednik poklanja deo teritorije zarad ličnih ustupaka?
Ukoliko našim venama još uvek teče krv naših predaka, vreme je da izađemo iz tunela i u njemu zatvorimo dahije iz svojih redova i odbranimo svoja prava od neprosvećene apsolutističke vlasti. Budemo li i dalje apatični posmatrači, svojim nedelanjem, ručna će popustiti, i protutnjaćemo u sam pakao, a onda nam ni Bog ne može pomoći. Mi smo snaga, mi smo ideja, cilj je pravna država u kojoj ćemo uživati svoja prava. Eto mene, eto vas, pitanje je šta ćemo sa ovakvim političkim kadrom?